U srcu istočne Bosne, skriveno između brda i klisura, nalazi se malo selo Govza, smješteno duž bistre planinske rijeke koja nosi isto ime. Ovdje priroda još uvijek govori svojim iskonskim jezikom – šapatom bukovih šuma, žuborom hladne vode i pjesmom ptica koje nadlijeću tišinu zaboravljenih dolina. Rijeka Govza, izvire iz planinskih visova, krivuda kroz dubok kanjon i oblikuje pejzaže koji ostavljaju bez daha. Njene obale obrasle su paprati, mahovinom i stablima koja se nadvijaju poput sjenki nad stazama što vijugaju uz vodu. U ljetnim mjesecima, rijeka postaje pravo osvježenje – čista, ledena, gotovo netaknuta ljudskim prisustvom. Brda oko sela prepuna su divlje ljepote – proplanci gdje pasu srne, šumske staze kojima hodaju lisice, jazavci i povremeni medvjed. U proljeće i ljeto šume eksplodiraju od zelenila, a tlo prekrivaju ciklame, ljubičice, jagorčevine i mnogobrojne vrste gljiva. Jesen donosi raskoš boja – zlatno, bakreno, krvavocrveno – dok zime često prekriju selo tišinom i bjelinom, kao iz bajke. Uprkos tome što danas selo ima tek ponekog stanovnika, priroda u Govzi nikada nije bila življa. Ovdje još možete čuti zvuk potoka bez buke automobila, osjetiti miris vlažne zemlje nakon kiše i vidjeti zvjezdano nebo koje se nadvija nad dolinama bez ijedne ulične lampe. Govza je jedno od onih mjesta koje podsjećaju kako izgleda kada se čovjek udalji od buke civilizacije i stopi s prirodom. Mirno, tiho i snažno – baš kao što je bilo stotinama godina unazad.